Pisma normalne zene iz ludnice

Ovdje nista necete novo vidjeti, ali nista ni poznato. Takvo je pametovanje jedne zene. Moze beskrajno pricati ili pisati ni o cemu govoreci sve i svasta.

23.05.2017.

Koji interpunkcijski znak sada slijedi

Pitali su me jesam li nasla buducnost u Kanadi. Nisam. A ne znam jesam li i trazila? Ali sam ju nacrtala i stavila mapu u dzep. Ko zna hoce li se podudariti sa astroloskom ili Bozijom? Kada razmisljam o buducnosti zbog radoznalosti drugih ljudi, pitam se koliko me zaista zanima?

Povlacila sam milion puta paralele...
O, Kanado
O, Bosno
O, sudbino...

Prije sest mjeseci sam dala otkaz, tacnije, za osam dana ce biti najduzi period moje nezaposlenosti otkako sam uplela svoje rukice u mrezu radnih navika, placenih naravno. Nisam postala lijena, postala sam jos vise ziva, iako sam najmanje zivjela bas sada u cijelome zivotu. Ali, vrijeme sam provodila najvise sa sobom. Nisam bila u masama skoro 5 mjeseci... jedini vid, prividan, mase je bio posjeta kinu i jucerasnji odlazak u park.

O, Kanado. Mozes mi biti i majka i otac i brat i sestra, ali nisam jos spremna da me usvojis. Vjerovatno mnogi Balkanci teze ka odlasku iz vukojebina kao sto je nasa Lijepa.

Ali kako je nasa Bosna lijepa. Isto kao i Kanada. I ljepsa. Nije ovo homesick prica ili ti nostalgijski udar.  Uzivala sam maksimalno u ljepotama koje sam uspjela sa nula novaca dosegnuti... a bas takve ljepote su najljepse.

Cesto, skoro uvijek, ljudi pokrecu teme o novcima i velikim planovima. Uglavnom se izmicem mentalno od takve vrste zamaranja. Buducnosti, groteskna li si... satkana si u novcanicima i kreditnim karticama. Tako zive Kanadjani. Tako bih zivjela i ja. Trcala, od jutra do mraka, bila osigurana, zasticena, jer, eto to su vazne stavke. Jesi li osigurana? Jesam, ali cu mozda sutra umrijeti, ili evo bas sada. A mozda i necu? Sto vise mislim, sve vise ne vidim smisao bilo cega. Zato mislim samo koliko je potrebno da zivim danas.

Pa sta ako cu opet sve ponovo? Ceka me posao. Ceka me mnogo jos posla, onog vaznijeg. Moram neku zemlju da cistim i kopam i obradjujem. 
Zapravo, dosla sam u Kanadu da bih pobjegla od svega sto me skoro pa porazilo. I nepodnosljivi su ljudi koji se cude mojoj ljubavi prema selu... mojoj romantici uopste.

Na mojoj mapi vidim kucicu, vidim malu bastu, vidim sebe sretnu, jer sam u govnima kreditnim do guse, ali me zaboli kiki - jer zivim nadomak Sarajeva, u tisini. A mozda necu biti u govnima tolikim bas... kao sto bih ovdje morala.

Kanado, lijepa si. Divna si. Mozda te posjetim i treci put, i cetvrti, mozda za tobom pocnem da patim, hiljadu mozda, ali samo je jedno sigurno sada.. Ja se vracam svom poslu, svojoj djeci i sitnim zeljama velike zene. Samo jos nekoliko dana. I jos se nisam pocela pakovati. O maj gad.

Zaboravih reci, i ovdje su ljudi isti kao i kod nas, samo sto ovdje javno postuju sve zivo i nezivo, jer najvise od svega postuju svoj dzep koji mukotrpno pune.
Bosnjo je naucio na socijalne price i price koje odzvanjaju iz usta gastarbajtera. Napuni dzepove pa idi se klinci po mahalama bosanskim... Uglavnom, neka ide ko hoce, gdje hoce i kada hoce. Ja sam naucila da vise ne smijem koracati u skladu sa tudjim pricama, o kako sam mali covjek bila kada sam dozvolila da me ljuljaju u suprotnom pravcu od mojih snova...i napustila svoju djecu..
Ne dam svoje snove nikome. Ni Kanadjanima ni Bosnjama... Baj d vej, danas mi kolegica pise i kaze da jos uvijek djeca pitaju za mene. Ipak smo bili najbolji jarani.

Zivjet cu kao Lazar Drljaca... zaljubljena u sunce... orhideje, kaktuse i bambuse i cokoladu. Ne moze bez nje. I to, drugovi moji, i to cak boli - ovdje nema posteno dobre cokolade. Ma kakvi ste to vi ljudi?
Ah, valja mi medju ljude opet. Disi, Foreste, disi. Sad se pitam koji znak ide, tacka, tri tacke, upitnik, uzvicnik

22.05.2017.

Docekas

Jutro i dan i noc tamo preko bare. Pa docekas jutro i dan i noc ovamo preko bare. Zivis 24h dva dana. Dvije zone. Kad spavas? U kojoj sferi sanjas? Koliko se racuna tvoj dan? Nemam ja dan. Ja imam samo jutro. Noc je uvijek necija, drugome pripadajuca. Ostatak je Boga pitaj ciji i Boga pitaj gdje proveden. Boga pitaj pomjerim li se? U besposlenosti teske kategorije pomalo shvatas kako su analize drugih uistinu smijesne, od njih se ne raste. Raste se od korijena svog. Spavaj Foreste. Sanjaj cokoladu. Sanjaj nesto. Drugi post u noci koja nije moja. Il da ipak pojedem cokoladu?


Stariji postovi

Pisma normalne zene iz ludnice
<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Ako bjezis od ljudi, na dobrom si putu. Ako bjezis od sebe, vrati se ljudima i s njima lutaj.

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2548

Powered by Blogger.ba